Galerija RIMA

Beograd | Kragujevac

Milorad Bata Mihailović
9. XI - 8. XII 2026.
Beograd
Click Here

SREDIŠNJE PARISKE GODINE MILORADA BATE MIHAILOVIĆA (1962-1975)
Sofija Ž. Milenković

Središnji period pariskog stvaralaštva Milorada Bate Mihailovića obeležen je oblikovanjem i sazrevanjem njegovog autentičnog likovnog jezika. Gotovo deceniju nakon preseljenja u Pariz 1952. godine, umetnik ulazi u razdoblje intenzivne slikarske produkcije i redovne izlagačke aktivnosti, priredivši tokom šezdesetih i prve polovine sedamdesetih godina niz samostalnih i grupnih izložbi u Parizu i širom Evrope.

Posebno mesto u njegovoj profesionalnoj afirmaciji i pozicioniranju na međunarodnoj sceni zauzima saradnja sa pariskom galerijom Ariel i njenim galeristom Žanom Polakom, započeta samostalnom izložbom 1961. godine. Njen kontinuitet potvrđuje niz samostalnih izložbi u ovoj galeriji, održanih 1963, 1966, 1970. i 1974. godine, kao i grupna predstavljanja sa umetnicima iz Polakovog kruga. Istovremeno, Mihailović samostalno izlaže i u drugim evropskim gradovima: u Hagu 1962, Briselu 1963, Kopenhagenu 1964, Londonu 1966, Lilu 1967. i 1970, Rimu (1968), Oslu 1969. i 1970. i Umeu 1975. godine.[1] Njegov povratak na domaću likovnu scenu obeležava druga samostalna izložba u Beogradu, održana 1965. godine u Salonu Moderne galerije, kojom se po prvi put domaćoj publici predstavio apstraktnim radovima nastalim u Parizu.

Dolazak u Pariz omogućio je Mihailoviću susret sa različitim vidovima posleratne apstrakcije koji mu dotad nisu bili poznati – od tradicionalne „hladne“ geometrijske apstrakcije i različitih individualnih pristupa lirskoj apstrakciji, do tašizma i enformela. Svoj pristup nepredstavljačkom slikarstvu razvijao je postepeno, najpre kroz blagu geometrizaciju formi, polazeći od urbanih pejzaža za koje je pokazivao afinitet još tokom beogradskog figurativnog perioda, oblikovanog u okviru Zadarske grupe.[2] U tom prelaznom razdoblju nastaju prvi „imaginarni predeli“ i „zamišljena sela“, da bi se tokom druge polovine pedesetih godina forma sve više rastvarala u slobodniji, ekspresivniji rukopis. Ovaj proces kulminira u radovima na papiru pod nazivom Kompozicije iz 1958-1959. godine, u kojima se predmetna referencijalnost potiskuje u korist autonomije plohe, boje i linije, a naslov dela naglašava primat unutrašnje likovne organizacije.[3] Ipak, udaljavanje od prepoznatljivih motiva nije značilo i raskid sa vidljivom stvarnošću, koja je ostala trajno ishodište njegovog stvaralaštva: „Od nekog prvog ukusa figurativnog koji sam odavde [iz Beograda] poneo u Pariz, ja se gotovo nikad nisam razdvajao, niti sam ikad izgubio vezu sa nekom potrebom da mi osnovna hrana ostane svet oko mene.“[4]

Taj „ukus figurativnog“ u naizgled potpuno apstraktnim kompozicijama nedvosmisleno dovodi u vezu Mihailovićevo slikarstvo sa tendencijama drugog talasa lirske apstrakcije, u kojem priroda ponovo postaje važno stvaralačko ishodište. Francuski likovni kritičar Mišel Ragon takve pristupe je definisao pojmom „apstraktni pejzaž“, označavajući slikarstvo koje se „obraćalo prirodi ne opisujući je“,[5] u kojem se utisci izazvani pojavama ili objektima iz prirode transponuju u formalni jezik apstrakcije. Umesto prenošenja prepoznatljivih obrisa predela, Mihailović izdvaja njegove dinamičke i atmosferske kvalitete, gradeći slikarski prostor koji istovremeno priziva pojave iz prirode i zadržava autonomiju apstraktne kompozicije. Povodom Mihailovićeve samostalne izložbe u galeriji Ariel 1963. godine, Žorž Budaj je primetio da se u njegovim slikama „ponekad pojavljuju, pomoću zanimljivih vizuelnih mehanizama i forme koje imaginacija želi da identifikuje vrlo različito […] kao pejsaže, žbunje, klisure, fjordove“, ali da te forme nastaju „s one strane apstraktnog, a ne vraćanjem prošlim estetskim fenomenima“.[6]

(…)

———————————–

[1] Na izložbi u Galeriji RIMA u Beogradu (2026), povodom koje je objavljen ovaj katalog, predstavljeni su radovi Milorada Bate Mihailovića nastali u periodu od 1962. do 1975. godine. Iz tog razloga, u pregledu međunarodnih izlagačkih aktivnosti navedene su samo izložbe relevantne za ovaj period. Za detaljniji pregled videti: Ješa Denegri, Lidija Merenik, Marija S. Đorđević, Milorad Bata Mihailović, Kragujevac: Galerija RIMA, 2023.

[2] Zadarsku grupu činili su Miodrag Mića Popović, Petar Omčikus, Kosara Bokšan, Milorad Bata Mihailović, Ljubinka Jovanović, Vera Božičković i Mileta Andrejević. U Zadru su boravili između aprila i avgusta 1947. godine, slikajući oslobođeno izvan socrealističkog ideološkog ustrojstva tadašnje Akademije likovnih umetnosti. Usled ove odmetničke epizode „zadarskih komunara“ grupa studenata izbačena je sa Akademije, ali su naknadno vraćeni svi sem Miće Popovića. Iako nisu delovali kao zvaničan umetnički pokret, u istoriografiji su ostali upamćeni kao Zadarska grupa. U Mihailovićevom beogradskom slikarstvu prevladava figura, najčešće kroz žanr portreta, autoportreta, grupnih portreta, kao i urbanog pejzaža, među kojima posebno mesto zauzimaju beogradske vedute (Beograd sa žutim nebom, 1950; Veliki Beograd, 1951)

[3] O Kompozicijama videti: Marija Stanković (Marija S. Đorđević), „Razmišljanja o likovnim elaboracijama na papiru Milorada Bate Mihailovića“, u Milorad Bata Mihailović, katalog izložbe, Kragujevac: Galerija RIMA, 2020.

[4] Citirano u: Ješa Denegri, „Pariske godine Milorada Bate Mihailovića“, u: Denegri, Merenik, Đorđević, Milorad Bata Mihailović, 61.

[5] Mišel Ragon, „Lirska apstrakcija. Od eksplozije do inflacije“, u: Oto Bihalji-Merin, Lj. Stefanović (ur.), Posle 45: Umetnost našeg vremena, Ljubljana-Beograd-Zagreb: Mladinska knjiga, 1972, 81–82.

[6] Žorž Budaj (Georges Boudaille) u: Bata Mihailović, izložbeni katalog, Beograd: Salon Moderne galerije, 1965.

———————————–

(Celovit tekst u štampanom izdanju)

Dela

Publications

Scroll to Top